 Buran je tjedan iza nas! Pobjede, porazi, dolazak novog igrača i još puno puno toga... Kada ćemo što objaviti, s čime se pohvaliti? Što ćemo skriti, gurnuti pod tepih, što naglasiti? Ne'š ti tjedna! Sport nas okupira. I ona jedna stativa, jedna obrana, jedni krivi koraci, loše dodavanje, jedna dupla, jedno probijanje...! Ne'š ti preokupacije. Okupiraju nas suci i njihov kriterij nas okupira. To nas izuzetno okupira! I baš nam se čini kako je dobro da se možemo na nekog istrest, izderat, onako za cilu nedilju, za sve ono što nam se skupilo k'o talog i drača na granici naše samokontrole. Posebno nas okupiraju maloljetni suci od nekih 15, 16 godina koji nemaju pravo na pogrešku u procesu učenja suđenja u rukometnoj ili bilo kojoj drugoj igri, jer su, eto, pogriješili upravo kada je Naše ili Vaše dijete bilo u povijesnoj prilici za senzacionalan potez za kojim ćemo vječno žaliti jer ga nismo snimili, iako imamo sedam fotografija koje su sjajne. I sve nam je to toliko bitno, jako važno, nešto zbog čega ne možemo, nešto zbog čega ne ide... I sretni smo i ponosni i tužni i ljuti i ovakvi i onakvi. I s razlogom i bez razloga. I vrijeme nam je krivo, jer vremena nikad dovoljno. I more nam je krivo, kriva je noga na koju toliko često krivo ustajemo. I zaposleni smo. Jako smo zaposleni. I besciljno vrtimo palcem po napuklom ekranu masnog mobitela, toliko često da smo i mobitelu dosadni. Gore dole, gore dole... I imamo žuljeve na palcu od rada na mobitelu. I teško nam je, jer sve je to za ljude, jer... 'Ljudi smo!' - Pravdaju se mnogi u zabludi zablude svoje! Ja se prvi pravdam, u nadi da nisam u zabludi? I onda shvatim kako smo ipak još uvijek ljudi. Samo eto, ja bih iza ovog ponosnog uskličnika stavio jedan upitnik, nekad manji, nekad veći, al' ipak upitnik. Ali... Uvijek ima onaj ali koji paše na početku rečenice! Zar ne? Isto je i sa zar. Zar ne!? A što je s Kad!? Kad! Ono, gle, čudo! Naletiš na nešto malo, tako krhko, naletiš na mali, tek jedva vidljiv palac, a čim vidiš neki palac ti pomisliš na Metalac, na školu, odgoj... Zatim naletiš na više njih, na puno previše njih, naletiš na 'Palčiće'! I staneš i čitaš! Pa se pitaš! Pa se zamisliš. Kratko se zamisliš i ideš dalje...  Al' se onda ipak vratiš. Nešto te zove. Pogledaj opet! Pogledaj bolje, detaljnije! Nešto ti ne da mira. Krade ti mir k'o što Neda Ukraden zoru svanulu krade vikendom oko pola šest na Savi, ne da ti mira ko i svi derneci pijani iz Nekako s proljeća... I onda skužiš, sve ti postane jasno, nekako s proljeća, u kasnu jesen shvatiš. Shvatiš kako postoje Palčići koji su toliko veliki. Jaaako veliki! Veliki i hrabri u svojoj borbi za život. U borbi za sve ono što mnogi od nas svakodnevno podrazumijevamo. Primamo zdravo za gotovo. Dižemo i spuštamo palac kad' god stignemo! Sudimo s vrlo upitnim kriterijem, površno i brzo. I ljuti smo jer naše zdravo dijete ne igra dovoljno tamo neki sport, ovaj ili onaj. I ne napreduje dovoljno brzo, kasni, opasno kasni na krivulji naše imaginarne stručnosti i neupitne kompetencije u koju se ne smije dirati. Znamo sve! Ne znamo ništa. I čak kad se razotkrivamo želimo biti tu, u prvom planu. Žrtve vlastite zablude u potrazi za izgubljenim vremenom. Al' ipak tu smo i to je najbitnije. Tu smo kako bi podržali najhrabriju ekipu na svijetu koja diže Palčić gore te ukazali na bezuvjetnu ljubav roditelja prijevremeno rođene djece i borbu za njihove živote. I nećemo danas o potrebama hrabrih Palčića. Ima ih. Danas se jednostavno želimo i imamo potrebu priključiti Njima, onako na svoj način, kako bi obilježili Svjetski dan prijevremeno rođene djece i podigli glas! Glas za djecu koja su tu među nama, a bili su nekad Palčice i Palčići, za male velikane koji dolaze, kako bi jednog dana mogli dići gore palac za... život! Ljudi smo! Živili! Za jednu seku ili jednog bracu koje nikada nismo upoznali... Više o Klubu roditelja nedonoščadi Palčići saznajte na: palcici.hr
|
|
