 Kvalitetu rada s djecom teško je izmjeriti. Koliko kvalitetno radi trener koji osvaja medalje na državnim prvenstvima sputavajući razvoj talenata kod djece šablonama u napadu i automatizmima u obrani? Koliko kvalitetno radi trener koji ima sreću da mu se u grupu upiše iznimno nadaren dječak koji kasnije postane sjajan igrač, ne zahvaljujući, nego unatoč trenerovim trenažnim i pedagoškim postupcima koji su otjerali iz rukometa gotovo sve njegove prijatelje? Pojednostavljenim mjerama poput tablice ili broja seniorskih reprezentativaca dolazimo do površnih zaključaka. Kada se rad trenera među najmlađima izražava brojem upisane djece u njegovu grupu sa 7 godina, kvalitetom izvođenja tehničkih elemenata s 9 ili 10, kvalitetnim razvojem fizičkih i psihofizičkih sposobnosti s 12 ili 14, odnosom zdravih i povrijeđenih igrača u ekipi sa 16 ili 18, kvalitetom čitanja igre, kvalitetom suradnje sa suigračima, kvalitetom organizacije igre, kvalitetom unutarnje motivacije... Onda mjerenje dobije malo dublji smisao, a površna mjerenja poput broja osvojenih medalja prestaju biti vrijedna truda.  Ne govorimo o onome što vidimo, nego o slici onoga što vidimo. Tek kada shvatimo da ta slika nije činjenica, nego naša pretpostavka, postajemo sposobni iskreno i otvoreno razgovarati o njoj. Kako je u raspravama uglavnom puno važnije tko je nešto rekao, nego što je rekao, nije moguće stvaranje zajedničke vizije koja bi omogućila stvarne pomake u kvaliteti rada s djecom. Upornost nametanja osobnog mišljenja spriječava nas u prihvaćanju drugačijeg pogleda na stvarnost i logična posljedica ovog procesa je osoba koja je 100% uvjerena kako se na brdo s fotografije treba spustiti, a ne popeti. Peter Senge u knjizi „Peta Disciplina“ razlikuje dijalog i raspravu. Dijalog je slobodna razmjena mišljenja u skupini, što omogućava skupini da dođe do spoznaja do kojih pojedinac ne bi mogao doći samostalno. Diskusija je guranje ideja amo-tamo u natjecanju u kojem pobjednik odnosi sve. Prva promjena koju bih volio vidjeti u našem okruženju ne tiče se taktike ili fizičke pripreme, već promjena u količini kvalitetnog dijaloga i manjoj količini besmislenih rasprava. Kvalitetnim dijalogom problemi taktike ili fizičke pripreme vrlo brzo postat će beznačajni.  Dijete koje je do sportskih pobjeda vođeno vanjskom motivacijom nema mogućnost razvoja vlastite, unutarnje motivacije, uskraćena mu je mogućnost stvaranja unutarnjeg vodstva, ne pokreću ga osobni ciljevi jer ispunjava tuđe, nema mogućnost razvoja osjećaja vlastite vrijednosti, a ciljevi poput učenja suradnje, poštovanja, socijalizacije ili očuvanja tjelesnog zdravlja stavljeni su u drugi plan. I u slučaju uspješne karijere, ona završava u tridesetim godinama kada se sportaš pretvara u osobu. Dok oni koji su njemu bili vanjsko vodstvo traže nove mlade nade, on je usmjeren na kreiranje potpuno novog svijeta kroz koji ga trebaju voditi mehanizmi koje nije stvorio u djetinjstvu. Uskraćen za to, sada je u situaciji da motivaciju, vodstvo ili ciljeve mora pronaći u sebi, a to ne zna. Sličan mehanizam nekad viđamo i kod aktivnih sportaša u trenucima kada su osigurali materijalnu sigurnost. Postoje iznimni pojedinci koji se nakon svega uspiju realizirati i kao osobe i kao sportaši, ali to nije zaslugom, već unatoč programa kroz koji su prošli jer on nije osmišljen zbog njihove sreće. Kreativno učenje u sportu ili Rukometni odgoj 2/4, str. 7  U radu s djecom potrebno je razumijeti da pretjerivanje u bilo kojem od ova dva čimbenika dugoročno dovodi do neuspjeha. Treneri koji motiviraju mlade sportaše na iznimna odricanja obećajući im da će time dostići Olimp, bez obzira na njihove objektivne limite, kreiraju temelje ogromne frustracije u trenutku susreta s realnim svijetom. Treneri koji se dive nadarenosti klinca kojeg vode i ne uče ga da je potrebno ustrajno trenirati kako bi realizirao svoje talente, kreiraju temelje ogromne frustracije u trenutku susreta s realnim svijetom. A kako se u ovo uklapa priča o ružnom pačetu? Je li ružno pače najbolji dokaz kako oni netalentirani iznimnim radom mogu postati najbolji? Nije. Ružno pače je od prvog slova Andersenove priče bilo labud. Ono nikada nije bilo ružno, bilo je samo drugačije, ali to je problem odraslih i naših procjena.  Treneri motivirani novcem, medaljama ili odobravanjem ljudi koji ih okružuju često su iznimno uspješni zbog intenziteta kojim djeluju, međutim vrlo lako postaju veliki problem za svoju okolinu jer je sve (igrači, klub, navijači,...) samo sredstvo za ispunjavanje njihovih osobnih ciljeva, tj. zarade ili osvajanje medalja. Kada te vrste motivacije nestane ili se smanji treneri vođeni vanjskom motivacijom prestaju funkcionirati. S druge strane, treneri vođeni unutarnjom motivacijom, na kratke staze mogu djelovati smanjenim intenzitetom, međutim dugoročno su korisniji kako za sebe, tako i za klub i igrače koje vode. Izvor unutarnje motivacije mogu biti različiti, poput ljubavi prema sportu, rukometu, radu s ljudima ili postizanjem zajedničkih ciljeva.  !Kako u prvoj fazi rukometnog odgoja nije predviđeno vođenje lopte, a roditelji i djeca znaju da se rukomet igra s vođenjem lopte, vrlo često nam postavljaju pitanja: „Zašto djeca ne vode loptu?“ ili „Kako će naučiti voditi loptu, ako to ne smiju?“. Treneri koji se bave mini rukometom znaju da je najbrži i najsigurniji put do golova igranje u kojem jedan ili dva najsposobnija igrača svaki puta vođenjem pokušaju samostalno riješiti situaciju. Ovo je istovremeno najbrži i najsigurniji put do pobjeda u mini rukometu. Svako dodavanje, pogotovo kada ga treba izvesti ili primiti malo nesposobniji igrač, u napadu na presing obranu, donosi veliku mogućnost gubljenja lopte. Najbolji igrači su zadovoljni jer zabijaju puno golova, a oni malo lošiji jer su i oni pobijedili, klub je zadovoljan jer pobjede znače da se stvara jedna dobra generacija, roditelji su sretni jer svi vole pobjede i ako se pobjeđuje, znači da djeca napreduju, trener je sretan jer nema puno izgubljenih lopti, a i njemu pobjede gode. Ukratko, sve je super.  Puno puta čuo sam oca kako govori sinu: „Nema veze što ste izgubili, ti si super igrao. Zabio si 9 golova!“ ili „Idi sam na gol, zašto Franji dodaješ kad znaš da će on izgubiti loptu ili promašiti gol?“ Nitko od nas ne može naučiti sebične roditelje kako je najveća čar rukometa u zajedničkim pobjedama i da je upravo to ono po čemu se razlikuje od individualnih. Međutim, pravilima igranja i ponašanjem trenera djecu možemo usmjeravati prema razvoju svijesti o važnosti ekipe i ulozi narcisoidnosti na njezinu snagu. Pravilom prema kojem nije dopušteno vođenje lopte u najmlađim kategorijama djecu, roditelje i trenere usmjeravamo prema stvaranju pozitivnih mentalno emotivnih modela koji će im pomoći u dubljem razumijevanju pojmova poput: zajedništvo, ekipa, klub,...  Ako mladi igrač tako da unaprijed zna jedno najbolje rješenje gotovo svakog napada koji će igrati, ne razvija sposobnost rješavanja „ako problema“ u igri. Ako je mladi igrač zadovoljan ispunjavanjem preciznih trenerovih zahtjeva, ne razvoja sposobnost stvaranja vlastitog mišljenja i osobnih rješenja u igri. Ako mladi igrač raste u okruženju u kojem neprestano mora donositi odluke u igri i preuzima odgovornost kod donošenja tih odluka, ima priliku izrasti u seniorskog igrača sposobnog brzo i efikasno rješavati „ako probleme u igri“.  „Djeca se danas ne znaju igrati.“ Jedna je od najčešćih rečenica kojom mi treneri opisujemo nove generacije klinaca koji svoje slobodno vrijeme sve više provode u cyber svijetu. „Što možemo učiniti da to promijenimo?“ Logično je pitanje koje si postavljamo, a ja mislim da je najbolje što odrasli mogu učiniti kako bi se djeca ponovno naučila igrati: ništa!!! Jer djeca se sve manje znaju igrati upravo zato što mi nešto radimo i kada s tim prestanemo, ponovno ćemo im omogućiti učenje igranja. Kada im prestanemo kupovati tablete, laptope, konzole za igru, klinci će se igrati jedni s drugima. Kada im prestanemo određivati što i kako se trebaju igrati, dopustiti ćemo njihovoj mašti da to odredi. Kada ih prestanemo kontrolirati, klinci će biti slobodni izmišljati igre. Djeci odrasli ne trebaju dati ništa da bi se igrala. Sve što treba djeci za igru su druga djeca i izostanak odraslih. |
